Ploveći u sjevernom smjeru preko Velebitskog kanala, uz sjevernu hrvatsku obalu, između otoka Raba i Krka, naišli smo na skup od tri manja otoka. Jedan od njih, izrazito bijele boje, naročito presjeca upečatljiv prizor snažno se uzdižući iz kobaltno plavog Jadranskog mora. Ovaj kameniti izdanak nazvan „Goli Otok“ je dobio ime po svom čistom, kamenom licu bez vegetacije za koje je većinom zaslužna snažna bura. Zasigurno se čini da bi na ovom kamenom otočiću moglo malo toga preživjeti, a ipak upravo ovo mjesto čuva skrivenu i tragičnu priču.
Zaplovili smo oko otoka gdje smo, u blago zaklonjenom dijelu na zapadnoj strani otoka, ugledali šumarak i malu luku zvanu Mala Tetina. Svoju jedrlicu smo vezali na mjestu gdje je more duboko oko 3 metra, a samo pristanište je prilično visoko – od 1,3 do 1,5 metara - ali nije problem ući u plovilo ili iz njega izaći. Ispred luke nalazili su se raspadajući, nepomični ostaci davno napuštenih zgrada i građevina. Bili smo radoznali pa smo se usidrili i krenuli u istraživanje.
Teško je zamisliti kako bi ovaj prekrasan, spokojan prizor, s vrhovima Velebita u pozadini, mogao biti mjesto strašnih djela dok ne istražite ruševine i povijest ovog mjesta. Goli Otok poznat je kao "Hrvatski alcatraz", a osnovan je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata za vrijeme Titovog režima te je bio aktivan od 1948. do 1989. godine.
Prvenstveno se koristio tijekom rata za ruske zarobljenike, ali u razdoblju do 1956 godine, za vrijeme djelovanja Informbira, bio je mjesto čuvanja mračnih tajni. Politički zatvorenici, staljinisti i oni koji su se protivili Titovom režimu, bili su ovdje zlostavljani i mučeni. Nakon toga Goli otok postao je zatvor za kriminalce. Statistički podaci pokazuju da je istodobno bilo smješteno preko 3.500 zatvorenika, ukupno 16.000 tijekom godina, a oko 400 zatvorenika je umrlo od posljedica bolesti i iscrpljenosti. U početku su i žene bile zatvarene ovdje i držane su odvojene od muškaraca, ali su kasnije ženski zatvorenici premješteni na jedan od susjednih otoka, Sveti Grgur. Od zatvaranja, Goli Otok je napušten i od tada otvoren za radoznale turiste.
Blizu luke nalazi se recepcija za posjetitelje, zgrada uprave i restoran (konoba) u kojem smo ručali. Restoran je otvoren za vrijeme ljetne sezone, od kraja svibnja do kraja rujna, kao i kino u kojem smo za samo 15 kuna (oko 2 eura) gledali 11-minutni dokumentarni film s titlovima na mnogim jezicima. Film daje gorak ukus predodžbi o tome kakav je mogao biti život zatvorenika. Jednom mjesečno, kino i kazalište na otvorenom bili su jedina zabava u sumornim životima osuđenika. Trenutno se ljeti povremeno održavaju kazališne predstave koje prikazuju dramske prizore iz tog vremena.
Pogledali smo zbirku predmeta koje su napravili osuđenici i neke njihove osobne stvari. Tijekom ljetnih mjeseci mjesto možete obići i vlakom kroz 20-minutnu turneju za oko 30/40 kuna (5 Eura). Mi smo se radije odlučili za šetnju i trebalo nam je oko sat vremena da razgledamo otok veličine svega 4,5 km2.
Zloglasna i jeziva Petrova jama, koja se prije zvala Kamp 101, je prava paklena rupa. Bila je okružena zidom visokim tri metra bez mogućnosti pristupa. Tu su bili bacani visoki dužnosnici, a jama je dobila ime po Petru Komneniću, potpredsjedniku Vlade Crne Gore koji je bio prva osoba bačena u jamu.
Strašno je hodati među ruševinama ovog logora kojeg su nesretni zatvorenici izgradili vlastitim rukama. Još uvijek se vidi bivša kuglana, industrijska zona i ostaci tvornica i radionica. Također, mogu se vidjeti karantena i zgrada bolnice te odjeljak 102 okružen visokom žicom u kojima se nalazio zatvor sa samicama.
Postoji još jedna, napuštena, veća luka, gotovo velika kao i marina zvana Port Melna, koja se također nalazi na zapadnoj strani otoka, ali malo južnije. Okružena je ruševinama industrijskih građevina i nekada je služila kao teretna luka koja se koristila za utovar kamenih proizvoda i teških stijena koje su zarobljenici vadili u kamenolomu. Obje su luke zaštićene od sjevernih i istočnih vjetrova.
Luka Melna bi potencijalno mogla postati jedna od najznačajnijih marina na sjevernom Jadranu uz minimalna ulaganja. Dimenzije ove luke su oko polovice marine u Cresu (ACI Cres) i bilo bi divno kada bi neki investitor pronašao svoj interes i obnovio ovu luku s izuzetno zanimljivom povjesnom ulogom.
Da bi omogućili opskrbu svježom vodom na ovom suhom napuštenom otoku, zatvorenici su izgradili dva velika kolektora vode (100 m x 50 m), a mogu se vidjeti i dva otvorena, plitka kamena kanala dugačka oko 500 - 700 m, koja vode od svakog od njih do zgrada u dvije obližnje uvale u kojima su vjerojatno imali spremnike za prikupljanje vode.
Drveće, koje su zarobljenici zasadili, dajući život ovom mrtvom otoku, svjedočilo je zlostavljanju koje su pretrpjeli. Osim svih betonskih komunalnih zgrada, tu se nalaze i neke prekrasne kamene zgrade, zaklonjene borovom šumom, tik uz more. One su vjerojatno služile za smještaj zapovjednika i upravitelja ili njihove urede i šteta je da, zbog nekih birokratskih trzavica, ovi lijepi objekti i ostatak logora propadnu. Ove kamene građevine zaslužuju da budu restaurirane i mogu se koristiti za nešto poput vila, apartmana ili čak hotela.
Povijesno gledano, domaći ljudi s otoka Raba nisu imali puno koristi od Golog Otoka, ali sada tamo organiziraju izlete brodom, a priliv turista potaknuo je otvaranje restorana i drugih trenutno dostupnih sadržaja.
Vrijedi sačuvati povijest ovog dobro čuvanog logora, iz kojeg je, osim jednog dokumentiranog incidenta, gotovo bilo nemoguće pobjeći. Neki od preživjelih napisali su knjige, a drugi su podijelili svoje priče, npr. Vladimir Bobinac, koji je govorio o svom zatvorskom iskustvu na Golom otoku. Uhićen je 1951. u dobi od 18 godina i doveden na Goli otok na kojem je proveo dvije godine iz noćne more.
Inicijacija novih zatvorenika u patnički život na Golom otoku započinjala je trkom kroz dugačku, zmijoliku kolonu od oko 2000 osuđenika koji su ih mlatili i psovali. Njihovi su životi postali pakao gdje je jedna od metoda kojom su ih vlasti pokušavale slomiti mentalno i fizički bila da nateraju osuđenike da zlostavljaju jedni druge. Oni su postali dijelovi mase uznemirenih muškaraca koji su se međusobno tukli, vikali i psovali te špijunirali jedni druge. Kao rezultat toga, nikome se nije moglo vjerovati. Kad su bili kažnjeni, bili su prisiljeni na težak fizički rad. Kao što je autor knjige "Bando, Sagni Glavu", Vilim Lonćarić rekao: "Ljudska snaga je ograničena. Čovjek može izdržati samo do određene točke i tada počinje moralni pad “.
Svaku su večer trčali tako kroz gomilu, svako jutro su jeli kašu od kukuruza i nešto slično kavi, a za ručak i večeru samo grah. Kad su bili kažnjeni, nisu dobivali hranu. Kao rezultat toga, mnogi osuđenici su patili od avitaminoze i nedostatka vitamina zbog čega su mnogi oslijepili. Bili su prljavi, smrdljivi i odjeveni u krpe, stare, poderane vojničke uniforme.
1953. godine Staljin je umro i situacija se promijenila. Bobinac je, zajedno s mnogim drugima, prevezen u Crnu Goru gdje je tri mjeseca radio na izgradnji autoputa Beograd - Bar, nakon čega je pušten. Nakon problema sa zapošljavanjem kao rezultata zatvora, konačno se zaposlio kao učitelj povijesti u srednjoj školi u Krku. Nakon umirovljenja, od 1994. nadalje, povremeno vodi turističke ture na Goli otok. Preminuo je 2014. godine u dobi od 91 godine.
Kad smo podigli jedro slijedeći povjetarac na mirnom, plavom moru u reflektirajućoj tišini, ponovno smo se prisjetili snage ljudskog duha da preživi takva zvjerstva i povrati snagu i želju za životom. Bobinac se osjećao neraskidivo vezan za ovaj otok i nadamo se da će se njegova želja da se to mjesto sačuva kao uspomena i podsjetnik na vrijeme koje se nikada ne bi smjelo ponoviti jednog dana ispuniti.
______________________
Opće informacije:
GPS: 44° 50' N , 14° 49' E
Najbliža benzinska postaja 14NM - Krk ili Rab
______________________
Fotografije: Wikipedia
Autor: Diana Karmela
